Heroji u bijelom: Sjećanje, hrabrost i zahvalnost-razgovor s Lamijom Duranović povodom Dana ratne bolnice Mostar
Dan ratne bolnice Mostar obilježava se 17. aprila svake godine kao znak sjećanja i zahvalnosti medicinskom osoblju i svima koji su radili u ratnoj bolnici u Mostaru tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Tog dana odaje se počast herojima u bijelom koji su, uprkos teškim uslovima, spašavali živote i pružali medicinsku pomoć ranjenicima i civilima.
Ratna bolnica u Mostaru bila je simbol humanosti, hrabrosti i požrtvovanosti. Radila je u ekstremnim uslovima često bez struje, vode i osnovnih medicinskih sredstava ali su doktori, sestre i drugi zdravstveni radnici svakodnevno davali sve od sebe da pomognu.
Dan bolnice nije samo prilika za okupljanje i prisjećanje, već duboki čin zahvalnosti onima koji su, u najtežim trenucima rata, u bijelom mantilu spašavali živote.
Tim povodom razgovarali smo s direktoricom Kantonalne bolnice „Dr. Safet Mujić“, Lamijom Duranović, koja nam je prenijela emocije i uspomene svojih kolega na dane ratne bolnice te otkrila kako će ove godine obilježiti Dan bolnice.
Hercegovački.ba: Gospođo Duranović, kako će ove godine biti obilježen Dan bolnice?
Lamija Duranović: Ove godine Dan bolnice obilježit ćemo polaganjem cvijeća na više lokaliteta, u znak sjećanja na poginule kolege. Završno ćemo položiti cvijeće na spomen ploču „herojima u bijelom“ u parku naše bolnice. To je, prije svega, dan sjećanja i zahvalnosti. Jer živi imaju obavezu da pamte.
Hercegovački.ba: Možete li, u znak prisjećanja, opisati jedan dan u ratnoj bolnici?
Lamija Duranović: Teško je to staviti u par rečenica, ali moram podijeliti nekoliko činjenica. Ratna hirurška bolnica na lijevoj obali Mostara formirana je u maju 1993. zbog pogoršanja odnosa sa HVO-om. Za njen lokalitet odabran je Higijenski zavod. Od 9. maja 1993. do 24. maja 1994. kroz bolnicu je prošlo 5.590 ranjenika — vojnika i, nažalost, najviše civila.
Nositelji posla tada su bila tri specijalista, nekoliko mladih doktora opće medicine, medicinskih tehničara i vozača. U uslovima koje je teško zamisliti, bez struje, vode, smjenskog rada, odmora radilo se neprekidno, jer je život ranjenika bio iznad svega.
Hercegovački.ba: Postoji li dan koji vam je ostao posebno urezan u sjećanje?
Lamija Duranović: U to vrijeme sam bila student, ali prenosim iskustvo mojih kolega koji kažu da je jedan od najtežih dana bio 7. septembar 1993. Tada je, zbog dugotrajnog granatiranja ovog dijela grada, u bolnici zbrinuto 64 ranjena civila i dovezeno 16 poginulih, kojima, nažalost, nisu mogli pomoći. Bio je to dan bola, tuge i nemoći, ali i trenutak koji nas je zauvijek povezao i učinio jačima
Hercegovački.ba: Šta biste danas poručili kolegama i građanima?
Lamija Duranović: Ovaj dan je dan sjećanja i zahvalnosti prije svega. Jer živi imaju obavezu da pamte.
