Sedžda kao posljednji trag: Priča o Agi Muhamedu Čelebiću i noći koju Nevesinje nikada nije zaboravilo

Dvadeset sedma noć ramazana oduvijek je bila posebna noć u srcima muslimana. Noć nade, milosti i dove. Noć u kojoj vjernici traže oprost i približavaju se svome Gospodaru. Ali za džematlije Nevesinja ta noć nosi i jedno posebno, duboko i bolno sjećanje – sjećanje na čovjeka koji je svoj dunjalučki život završio na najčasnijem mjestu, na sedždi u mihrabu, u mubarek noći. To je priča o našem Agi Muhamedu – Hami Čelebiću.

Bilo je proljeće 1992. godine. Vrijeme kada se priroda obično budi, kada cvijeće širi svoje mirise, a ljudi osjete radost dolaska toplijih dana. Međutim, tog proljeća nad Nevesinjem se nadvio neki neobičan nemir. Umjesto radosti proljeća u zraku se osjećao strah, neizvjesnost i slutnja nečega teškog. Ljudi su šaptali o ratu koji dolazi, a čaršijom su već prolazile uniformisane vojske koje su unosile nemir u srca stanovnika.

Ipak, bio je ramazan. A ramazan je uvijek donosio posebnu snagu ljudima. Iako su vremena bila teška, ljudi su i dalje dolazili u džamiju, klanjali, postili i nadali se Božijoj milosti.

Tako je došla i dvadeset sedma noć – noć Lejletul-kadra. Malobrojne džematlije okupile su se pred Carevom džamijom na Begovini. Došli su ljudi i hanume sa željom da klanjaju teraviju i provedu tu mubarek noć u ibadetu. Ali tog trenutka pojavila se jedna poteškoća – nije bilo efendije da predvodi namaz.

U tom trenutku džematlije su počele razmišljati ko bi mogao stati u mihrab. Pogledi su se uskoro zaustavili na jednom čovjeku – na Agi Muhamedu, Hami Čelebiću.

Aga nije bio samo običan čovjek iz čaršije. Bio je čovjek kojeg su svi poštovali. Čovjek čestitosti, znanja i lijepog ahlaka. Bio je poznat po svojoj skromnosti, ali i po tome što je nosio u sebi ogromno bogatstvo znanja. Govorilo se da je epske pjesme sa ovih prostora znao napamet, kao da su zapisane u njegovom srcu. Nisu mu trebale knjige ni zapisi – sve je nosio u sebi. Bio je poput živog svjedoka vremena i tradicije.

Ali i pored svega toga, kada su ga zamolili da predvodi džemat, osjetila se njegova skromnost i bojazan. Nije mu bilo lahko stati u mihrab. To nije samo mjesto u džamiji – to je mjesto velike odgovornosti. Mjesto gdje čovjek stoji pred svojim Gospodarom i predvodi druge u ibadetu.

Nakon nagovaranja džematlija, Aga je ipak pristao. U njegovom srcu nije bilo oholosti, nego skrušenost i iskrena namjera.

Namaz je počeo. U džamiji je vladala tišina kakvu samo ibadet može donijeti. Čulo se učenje Kur’ana, uzdasi postača i tihe dove ljudi koji su tražili oprost u toj mubarek noći.

Na prvom rekatu osjetilo se da je Aga pomalo zbunjen. Vjerovatno je strah učinio svoje. Ali to je bilo ljudski – jer stati prvi put u mihrab nije mala stvar. Ipak, namaz se nastavio.

Ustalo se na drugi rekat.

A onda se dogodio trenutak koji niko od prisutnih nikada neće zaboraviti.

Nakon učenja, Aga je pao na sedždu.

Ali ta sedžda bila je drugačija

Bio je to trenutak u kojem je njegovo srce prestalo da kuca.

Naš Aga je preselio upravo tamo gdje je vjernik najbliži svome Gospodaru – na sedždi, u mihrabu, u ramazanu i u noći Lejletul-kadra.

Ljudi su bili u šoku. Pritrčali su da mu pomognu, misleći da je izgubio svijest. Brzo su ga prenijeli u bolnicu, nadajući se da će ga doktori oživjeti. Ljekari su pokušavali sve što su mogli, čak i elektrošokovima. Na trenutak se pojavila nada, ali ona je brzo nestala.

Doktori su na kraju rekli ono čega su se svi bojali.

Naš Aga je preselio.

Teško je opisati kakav je osjećaj bio među ljudima te noći. Bol, nevjerica, tuga. Ali u toj tuzi krila se i jedna posebna misao koja se stalno ponavljala u srcima ljudi: kakvu je samo smrt Allah podario ovom čovjeku.

Jer mnogi ljudi žive dugo, ali ne dobiju takvu čast.

Umrijeti u džamiji.

Umrijeti u mihrabu.

Umrijeti na sedždi.

Umrijeti u ramazanu.

I to još u noći Lejletul-kadra.

To nije obična smrt.

To je znak posebne Božije milosti.

Zato se i danas, kada se spomene naš Aga Muhamed – Hamo Čelebić, ljudi ne sjećaju samo tuge zbog njegovog odlaska. Sjećaju se njegove dobrote, njegovog znanja, njegove skromnosti i njegove ljubavi prema vjeri i narodu.

Sjećaju se čovjeka koji je živio jednostavno, ali časno. Čovjeka koji je bio dio svoje čaršije i svoje džamije. Čovjeka koji nije tražio slavu, ali je iza sebe ostavio poštovanje i uspomenu.

A možda je upravo zato Allah odabrao baš njega da mu kraj života bude tako poseban.

Jer Allah najbolje zna kome će ukazati posebnu počast.

Danas, kada se prisjećamo dvadeset sedme noći ramazana, ne smijemo zaboraviti pouku koju nam je ostavio naš Aga. Život je prolazan, a čovjek nikada ne zna kada će doći njegov trenutak. Ono što ostaje iza nas nisu bogatstvo ni položaj, nego djela, čestitost i sjećanje koje ostavljamo u srcima ljudi.

Naš Aga je otišao tiho, skrušeno, onako kako je i živio – na sedždi pred svojim Gospodarom.

Neka mu Uzvišeni Allah podari najljepše mjesto u Džennetu, a nama da snagu da čuvamo sjećanje na takve ljude i da iz njihovog života učimo kako treba živjeti.

Jer ljudi poput Age Muhameda – Ham