Faladžić žestoko uzvratio Efendiću: Mostar nije spomenik političke naivnosti, već simbol otpora i opstanka

Bivši ministar u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona i član Narodnog evropskog saveza (NES) regije Hercegovina, Adnan Faladžić, reagovao je na izjave predsjednika Stranke za Bosnu i Hercegovinu Semira Efendića o Mostaru i Hercegovini. U opširnoj objavi na društvenim mrežama Faladžić poručuje da Mostar nije simbol političke naivnosti, već grad otpora, opstanka i kompromisa, te upozorava da se država ne jača novim podjelama, već snažnim institucijama i odgovornom politikom.

– Mostar nije spomenik političke naivnosti

Postoje najmanje dva razloga zbog kojih osjećam obavezu da se osvrnem na javni istup Semira Efendića o Mostaru i Hercegovini.

Prvi razlog nije političke, nego vrijednosne prirode. U svom obraćanju Efendić nije kritikovao samo određene političke odluke, što je legitimno pravo svakog političara, nego je olahko presudio čitavoj jednoj generaciji ljudi koja je u najtežim ratnim i poratnim okolnostima predstavljala svoj narod i donosila odluke u vremenu kada se nije biralo između dobrog i lošeg, nego između lošeg i još lošijeg. Historiju je uvijek najlakše suditi iz udobnosti današnjice, kada su činjenice poznate, ishodi završeni, a vrijeme uklonilo dileme koje su tada bile pitanje opstanka. Nazivati te ljude „političkim naivcima“, „glupima“ ili „kukavicama“ ne govori mnogo o njima, ali govori mnogo o onome ko sebi daje pravo da, četvrt stoljeća kasnije, izrekne konačnu presudu bez imalo historijske ili političke skromnosti.

Drugi razlog neposredno je povezan s prvim. Ne tako davno, upravo je Semir Efendić sa jedne hercegovačke govornice govorio kako Sarajevu nedostaje političkih ličnosti iz Hercegovine i kako nedostaje ona hercegovačka bistrina koja je decenijama bila prepoznatljiva u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bila je to misao vrijedna poštovanja. Zato još više iznenađuje što se danas isti čovjek pojavljuje u ulozi političkog neimara koji bi Hercegovini podizao spomenik „bošnjačkoj političkoj gluposti i naivnosti“. U tome ima one stare ljudske slabosti da čovjek, čim se malo izdigne na političkoj pozornici, povjeruje kako mu je povjerena i uloga učitelja historije, sudije prošlosti i prosvjetitelja tuđih zabluda. A historija rijetko pamti one koji su najviše dijelili lekcije. Mnogo češće pamti one koji su imali dovoljno mudrosti da razumiju vrijeme u kojem su drugi morali donositi teške odluke.

Ima nešto opasnije od političke greške. To je uvjerenje da si jedini koji nikada ne griješi.

Posljednjih dana svjedočimo političkoj filozofiji prema kojoj je sve što su drugi radili bilo izdaja, kukavičluk ili glupost, dok se vlastiti politički stav predstavlja kao jedina mjera mudrosti i državotvornosti. Takav pristup ne gradi povjerenje. On produbljuje podjele, vrijeđa ljude koji su nosili teret najtežih vremena i stvara privid da historija počinje tek s nama. Nazivati ljude koji su nakon rata vodili najsloženije političke procese „glupacima“, „naivcima“ ili „kukavicama“ nije hrabrost niti ozbiljna politička analiza. To je naknadna pamet, a naknadna pamet je najjeftinija valuta u politici.

Za politiku, kao i za historiju, presudan je kontekst. Lako je danas presuđivati odlukama donesenim prije dvadeset ili dvadeset pet godina. Mnogo je teže vratiti se u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina izlazila iz rata, kada su međunarodni pritisci bili svakodnevnica, kada je svaki politički korak predstavljao borbu za opstanak države i njenih institucija, kada su politički akteri skinuli vojne uniforme i sjeli za pregovarački sto. Tada nije bilo prostora za politički komfor. Trebalo je zatvoriti kapilare gnjeva i nepovjerenja, a otvoriti prostor političkoj mudrosti, dijalogu i kompromisu.

Da li je bilo pogrešnih odluka? Jeste.

Da li je bilo političkih poraza? Svakako.

Ali bilo je i velikih državnih pobjeda koje danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo.

To nisu bile pobjede jedne stranke niti jednog političara. To su bile pobjede Bosne i Hercegovine.

Niko tim kompromisima nije bio potpuno zadovoljan, ali je iz njih država izlazila snažnija. Tako su uspostavljene jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine. Tako je formirana jedinstvena Granična policija BiH. Tako je uspostavljena Uprava za indirektno oporezivanje i jedinstveni carinski sistem. Tako je formirana Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Tako su uređeni Brčko i Mostar kao jedinstvene administrativne cjeline, a jačane institucije koje danas predstavljaju temelj državnosti. Tako je Stolac nepokoreni grad, jer su se povratnici Bošnjaci vratili u svoje domove i stoički se nose sa svim egzistencijalnim nedaćama i diskriminacijskoj politici HDZ političke vlasti. Stočani se ne mjere prezimenom, vjerom ni zastavom, ni političkim predstavnicima, nego načinom na koji nose teret vlastitog vremena.

Hercegovina nije samo geografski prostor niti administrativna jedinica. Ona je prostor historijskog pamćenja, različitih identiteta i istrajne borbe za slobodu i dostojanstvo čovjeka. Mostar nije simbol političke naivnosti. Mostar je simbol otpora, opstanka i zajedničkog života uprkos svim podjelama koje su mu nametane.

Hercegovci nisu narod koji prezire kritiku. Naprotiv, uvijek su znali cijeniti argumentovanu riječ. Ali teško prihvataju političku nadmenost i one koji sebe proglašavaju jedinom mjerom istine. Hercegovina nije građena od nepogrešivih ljudi, nego od ljudi koji su u najtežim vremenima morali donositi odluke čije se posljedice danas lako analiziraju, ali su tada predstavljale pitanje opstanka države.

Zato se danas mora postaviti jedno ozbiljno pitanje.

Da li je odgovor na današnje izazove razgrađivanje postojećih institucionalnih rješenja i ponovno usitnjavanje države? Da li je državotvorna politika vraćati administrativne podjele koje smo godinama nastojali prevazići? Da li Bosna i Hercegovina postaje jača kada se njene institucije dijele na fragmente ili kada se učvršćuju?

Država se ne jača usitnjavanjem- pa ni Mostar!

Država se jača objedinjavanjem- baš kao Mostar!.

Bosna i Hercegovina nije opstala zahvaljujući političkom maksimalizmu. Opstala je zahvaljujući ljudima koji su znali da je nekada i težak kompromis vrijedniji od savršene, ali neostvarive politike.

Mostaru danas ne trebaju nove podjele niti povratak u administrativne rovove iz kojih smo godinama pokušavali izaći. Potreban nam je jedinstven, funkcionalan i evropski Mostar, jer samo jedinstven Mostar može biti garant pravne sigurnosti, jednakih prava i dostojanstva svih njegovih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost.

Politika isključivosti, etiketiranja i vrijeđanja neće popraviti stanje u Mostaru. Ona samo produbljuje nepovjerenje i udaljava grad od evropskih vrijednosti. Mostar može naprijed jedino kroz argumentovanu, odgovornu i konstruktivnu politiku vođenu u institucijama sistema – u Gradskom vijeću, gradskoj upravi, kantonalnoj skupštini, upravnim i nadzornim odborima – a ne kroz političke presude izrečene narodski rečeno “iza plota”. Skupština i ustanove su krvotok države. Tu treba da se brusi i kuje politička pamet, mudrost i vještina.

Evropski Mostar nije grad u kojem će jedni pobijediti, a drugi izgubiti. Evropski Mostar je grad u kojem će svaki građanin biti jednako zaštićen zakonom, jednako slobodan i jednako odgovoran za zajedničku budućnost.

Bosna i Hercegovina je preživjela mnoge samozvane učitelje naroda, gospodare istine i političke neimare koji su prvo rušili tuđe plodove mukotrpnog rada da bi na njihovim temeljima podizali spomenike vlastitoj pameti. Preživjet će i ove današnje. Hercegovini ne trebaju spomenici političke gluposti, niti joj trebaju oni koji će joj sa distance mjeriti patriotizam, mudrost ili političku bistrinu. Potrebni su ljudi koji će poštovati one koji su, sa mnogo više tereta nego izbora, branili i gradili ovu zemlju.

Jer Bosnu i Hercegovinu nisu sačuvali oni koji su uvijek imali najglasniji odgovor, nego oni koji su razumjeli da se država ne gradi velikim riječima, već snažnim institucijama, teškim kompromisima i odgovornošću prema budućim generacijama. Historija rijetko ostavlja mjesto onima koji su drugima podizali spomenike njihovim greškama. Mnogo češće pamti one koji su iza sebe os tavili snažniju državu nego što su je zatekli – naveo je Adnan Faladžić, bivši ministar u Vladi HNK i član Narodnog evropskog saveza regija Hercegovina.

OGLAS