Država pala u Mostaru

Dok se Mostar hvali i pokušava hvaliti događajima koji bi ga trebali svrstati u nekakve vrhove zabave, kulture i turističkih ponuda, u pozadini cvjeta cirkus koji pokazuje kako puno karika, koje čine jedan sustav grada, zakazuje.

Autor: Berislav Jurič

Neke od tih karika samo su pokazatelj nedoraslosti njihovih upravljača poslovima kojim se bave, a neke su svjesno sabotirane kako bi mali politički obračuni, za velike stranačke ciljeve, bili skupo naplaćeni.

Začarani krug smeća

Začarani krug mostarskog smeća ovih se dana tako spojio u još jedan kratki spoj koji je otvorio stari problem kojeg godinama nitko ne rješava.

I o tome se priča.

Deponija, koja je odavno pretrpana i koju su okružile kuće od kojih neke ni nemaju odgovarajuće papire, zatvorena je inspekcijskim nalogom pa su se mostarske usijane ulice pretvorile u smrdljive deponije.

Naravno, sve je to iskorišteno da se prikupi koji politički poen jer i oni koji se nazivaju samo aktivistima love karijere. Nikome, čini se, nije do ozbiljnog rješenja.

Građani, koji su kao bijesni na vlast jer to ne zna riješiti, premalo su bijesni na sebe jer koliko god grad se pati s deponijom toliko se oni ne mogu naučiti bacati smeće.

Razrovane mostarske ulice, od koji se neke obnavljaju godinama i na račun obnove prosipaju milijune, dokaz su da gradski tim ne može dovršiti poslove.

Tako svjedočimo situacijama da javno poduzeće ne izlazi mjesecima na gradilište kako bi saniralo pločnike nakon obnove ceste pa se onda novac povjerava poduzećima koja se nisu proslavila na nekim drugim rekonstrukcijama osim misterioznim nestankom love preko papira.

Sve, naravno, uz provjerenu politiku da je dobro da nas kradu sve dok nas kradu naši.

Uspinjanje za uranjanje

S druge strane, komunalno, koje kuka kako je na rubu i kojem se dižu krediti da stane na noge, odbija poslove od kojih bi zaradilo.

No, ako se zakopa malo dublje od skupo plaćene lopate koja ne kopa, može se doći do zaključka kako oni koji su preuzeli komunalno poduzeće ne žele da grad šminka ulice kako bi se aktualni vrh grada prikazao nesposobnim i kako bi kampanja na ulicama počela prije plakata.

Postoje potom dijelovi grada u kojemu se preko radova i rekonstrukcija ulica vode unutarstranački obračuni jer se uvijek treba boriti u penjanju po stranačkoj ljestvici i spremiti se za najbolju poziciju s koje se može pokloniti stranačkom lideru i uroniti tamo gdje se liderima uranja.

I bezbroj je manjih i većih primjera u kojima se vode ratovi na ulicama i u lijenim klupama Gradskog vijeća.

Bezbroj je primjera nesposobnosti kadrova i nemoći gradskih otaca, koji ne bi da su očusi, da grad spase iz ralja sitnih i krupnih interesa koji strankama donose bodove a građanima osjećaj da žive u gradu koji bi da je veći sam od sebe.

Malo veći igrači

Bezbroj je primjera u kojem se pokazalo kako grad ne upravlja gradom i kako postoje malo veći igrači koji su preuzeli grad za svoje poslove koji su uglavnom mutni.

Mostar, zbog tih mutnih poslova i mutnijih interesa, tako ne zna koliko ima turista, ne zarađuje od Staroga mosta ništa jer interesi ne žele da grad preuzme most nego da se na njemu skače onako kako misle oni koji dirigiraju lokal-patriotizmom i patriotizmom za neke više razine.

Mostar svoju nemoć vješto skriva. Tako je prikriveno i to da su izgubljena sva pravila koja vrijede u ostatku grada, kantona, entiteta i države pa se šuti da je fetva Islamske zajednice nadvisila sve zakone.

Proglašenom fetvom, vjerska je zajednica osvojila prostor na Starom mostu, izbacila korisnika na ulicu i odlučila kako će suvenirnica tik uz Stari most sada biti mjesto molitve.

Nije odzvonila državom vijest da je nekoliko desetaka ljudi, uz vjerske vođe i samoproglašene lidere i uz krupne, opasne likove, koje pamte policijske arhive, izvršilo otimačinu u sred dana pozivajući se na izdanu fetvu.

Bez ulaska u to tko polaže pravo na spomenuti prostor, neshvatljivo je da bez sudskog naloga, bez valjane dokumentacije o deložaciji, svega onoga što bi u jednoj uređenoj državi za koju uričemo bilo normalno, netko fetvom preuzima stvari u svoje ruke.

Pitanje je, dok grad, policija, entitet, država i silne međunarodne kuknjalice šute, tko je i što je sljedeći.

Poraz je to ne samo Mostara, koji kao da nema veze sa samim sobom, nego države i jednog društva koje se pretvorilo u šutljivog promatrača vlastitog urušavanja gdje svatko, onako kako mu padne na pamet, može stvarnost tumačiti kako mu paše i dok svi oni koje plaćamo da nam okruženje i sustav budu uređeni, šute i ne znaju što učiniti.

Osim možda skriveno trgovati.

Stoga, galama o mostarskom smeću koje ćemo se naslušati ovih dana, a koje je nerješiv problem kojem nitko ozbiljno ne pristupa kao što nitko ne pristupa Statutu koji je na čekanju, samo je vidljivi dio mostarske prljavštine.

Stvari o kojima se šuti, na koje se žmiri u nekakvom strahu uz opravdanje da je to smicalica visoke politike, stranih službi i velikih likova, veća su zaraza od onog što ovih dana prijeti s mostarskih ulica.

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Hercegovački.ba.