Huligani su u Engleskoj bili veliki problem, sve dok ih ‘Željezna dama’ nije srezala u korijenu

U svakom sportu navijači su jedna od najbitnijih stavki, bar bi tako trebalo biti. Među navijačima koji žele podržavati svoj klub ili reprezentaciju uvijek se nađu oni kojima to i nije baš prioritet. Kroz povijest je bilo puno slučajeva gdje su navijači, odnosno huligani, dolazili u sukobe s policijom ili pak s navijačima drugih klubova. Situacija s huliganima u Engleskoj je ’80-ih i ’90-ih bila toliko loša da je tadašnja premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher uvela neke radikalne promjene koje su i danas na snazi.

I stoga su engleski navijači često veći problem na inozemnim gostovanjima nego na domaćem terenu.

Kada govorimo o navijačima u Engleskoj i svemu što se događalo dok je vladala Thatcher, moraju se izdvojiti tri događaja.

Požar u Bradfordu

Dana 11. svibnja 1985. dogodio se požar na stadionu Bradford Citya tijekom utakmice treće lige Engleske lige između Bradford Cityja i Lincoln Cityja u Valley Paradeu. Glavna tribina, koja je imala brojne greške, bila je najproblematičniji dio stadiona. Od zastarjelosti do drvenog krova i rupa na tribinama kroz koje je smeće lako propadalo i nakupljalo se ispod tribine. Utakmica je protekla bez problema do poluvremena, kada se prvi put mogao vidjeti dim isod tribine. Isprva se nije činilo da je to velika prijetnja, ali vjetar je odigrao svoju ulogu, pa je plamen zahvatio cijelu tribinu u samo nekoliko minuta, zarobivši neke ljude na svojim sjedalima. Oni koji su uspjeli pobjeći nisu mogli izaći zbog zatvorenih vrata, što je rezultiralo smrću gotovo 50 ljudi. Vatra se tako brzo proširila da je čak i vatrogasna jedinica, koja je stigla sedam minuta nakon što se počeo pojavljivati dim, zakasnila. Toga dana poginulo je 56 osoba, a 265 je ozlijeđeno. Čak i nakon 34 godine, požar na stadionu Bradford Citya i dalje je najgora požarna katastrofa u zemlji.

Katastrofa na Heysel stadionu

Dana 29. svibnja 1985. dogodila se katastrofa na stadionu Heysel u finalu Europskog kupa 1985. između Juventusa i Liverpoola. Trebala je to biti fantastična utakmica, ali se brzo pretvorila u noćnu moru. Zidovi stadiona bili su toliko tanki da je prosječna osoba mogla probiti rupu kroz njih sa šakom. Drugi čimbenik koji je pridonio katastrofi bila je loša organizacija i (ne)razdvojenost navijača, a dijelio ih je samo lanac, što je bilo nedovoljno da se izbjegnu neredi. Kaos je izbio kada su navijači Liverpoola počeli gađati navijače Juventusa kamenjem. Kao rezultat toga, Talijani su počeli bježati, pokušavajući se popeti na zid kako bi izbjegli zaraćene navijače Liverpoola, kao i leteće kamenje, a onda je nastupio užas. Pod težinom navijača Juventusa srušio se slabašni zid stadiona, usmrtivši 39 ljudi, a povrijedivši još gotovo 600 ljudi. Nesmotrenost navijača Liverpoola rezultirala je 5-godišnjom zabranom svih engleskih klubova u europskim natjecanjima, a Liverpool je dobio 6-godišnju zabranu. Čak 14 navijača Liverpoola proglašeno je krivima za ubojstvo iz nehata.

Zakon o nogometnim gledateljima 1989.

Thatcher je analizirala da su huligani u Engleskoj sociokulturni problem, a ne isključivo nogometni, te da je potrebno snažno protresti društvo kako bi se ovom problemu stalo na kraj. Da bi to postigla nije prepustila odgovornost klubovima, već je uključila sve moguće aparate društva i vlade. Svi oni bili su potpomognut novim propisima i Zakonom o nogometnim gledateljima iz 1989., koji je na snazi i danas, te izvještajem Petera Taylora, tadašnjeg ministra pravosuđa, koji je predstavljen godinu dana kasnije.

Zakon je bio usmjeren na huliganstvo, dok je izvještaj bio usmjeren na modernizacije stadiona. Tako je država praktički natjerala klubove na modernizaciju u svim područjima, što je dovelo do stvaranja Premijer lige kakvu znamo danas, 1992., dvije godine nakon Thatcheričinog odlaska s vlasti.

Zakon je zabranio bacanje predmeta na teren ili u publiku, rasističko skandiranje na utakmici, nasilje nad osobama ili imovinom uključujući prijetnje i ugrožavanje života bilo koje osobe, razna kaznena djela povezana s alkoholom i donošenje ili posjedovanje pirotehnike na stadionu. Zakon je uveo i mogućnost da se najproblematičnijim huliganima doživotno zabrani dolazak na stadione. Sva 92 kluba koji su bili dio Nogometnog saveza morali su educirati svoje osoblje kako bi mogli reagirati na svaku situaciju. Namjera takve odluke je bila da se policija postupno udalji od stadiona, a usredotoči na vanjske prijetnje.

Uvelo se pravilo da se sve navijače uvijek zapiše po dolasku na stadion, a znali su se i njihovi podaci kao što su njihova fotografija, otisak prsta, ime, pa čak i adresa. Svi članovi navijačkih grupa su dobili akreditacije i popisani su, uz posebne provjere da li imaju kriminalni dosje. Sve tribine su morale biti pokrivene kamerama ili nekim drugim oblikom nadzora.

Svi su klubovi modernizirali svoje stadione i nitko nije smio stajati, a sve ulaznice su numerirane da se zna tko ih je kupio. S obzirom na velike troškove rekonstrukcije i moderniziranja klubova, engleska vlada je klubovima odobravala kredite kako bi im pomogla u ispunjavanju ciljeva.

Iako su mnogi negodovali zbog velikih restrikcija i smatrali da su ovako udaljeni navijači od nogometa, činjenica je da se nakon uvođenja Zakona o nogometnim gledateljima 1989. nisu više događale katastrofe koje su prethodile uvođenju Zakona. Engleska je uspjela dovesti u red navijače i stadione u rekordnom roku te je UEFA ukinula zabranu koja se ticala neigranja engleskih klubova u europskim prvenstvima.

Iako nigdje nema službenog broja, pretpostavlja se kako na listi navijača koji su dobili doživotne zabrane odlaska na stadione ima nekoliko tisuća imena. U posljednjih nekoliko godina mogli smo biti svjedoci nekoliko utrčavanja navijača na terene u Engleskoj ligi ili vrijeđanja igrača od strane navijača. Svi ti navijači su prekršili Zakon iz 1989. i dobili su doživotnu zabranu odlaska na stadione.

Vjerujemo kako bi čak i naši najveći huligani razmislili o kršenju pravila ponašanja na stadionima kada bi im prijetila kazna doživotne zabrane odlaska na utakmice. Na kraju krajeva, oni koji bi kršili pravila uskoro više ne bi bilo na stadionima jer bi im bio zabranjen ulaz i utakmice bi opet postale dostupne za obitelji i sve one koji bi htjeli pogledati u miru utakmicu, ali to trenutno ne rade jer su u strahu od nereda.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *