Aleksa Šantić: 101. godišnjica smrti rođenog Mostarca, bh. pjesnika i akademika

Aleksa Šantić je bio bosanskohercegovački pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Rodio se 27. maja 1868., a umro je 2. februara 1924. godine.

Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.

Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora” kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru. Tu se upoznao i družio sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.

U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.

Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojima se osjeća i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.

„Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.“